Uz donaciju anonimnog donatora kroz Tides fondaciju, PCRC će voditi akciju za izgradnju nove kuće za Hatidžu i njenog sina. Uz dom za Hatidžu, koji će se nalaziti na 2. spratu novoizgrađene zgrade, PCRC će izgraditi i centar na 1. spratu. Centar će koristiti lokalna organizacija koje radi na izgradnji svjetlije budućnosti za bosanske građane, žrtve i omladinu. PCRC je izabrao iorganizaciju POMOZI.BA, koja će raditi u Goraždu, puno radno vrijeme.

Osnivač i izvršni direktor PCRC-a Velma Šarić je upoznala Hatidžu Saiti u oktobru 2010. godine dok je radila na izvještavanju o kolektivnim centrima u BiH sa švicarskim novinarom Thomasom Fusterom iz NZZ-a. Ova hrabra, 53-godišnja žena je izgubila gotovo cijelu porodicu za vrijeme rata u maju 1992. godine. Prošle godine je izgubila i dva preostala brata, jedan je umro od raka pluća, a drugi je umro od srčanog udara nedugo nakon sahrane prvog brata.

Pored strahota koje je doživjela, Hatidža je morala da ode iz svoje kuće. Tražila je utočište u lokalnom „kolektivnom centru” i kretala se iz jednog skloništa u naredno najmanje 10 puta od 1992. godine. Završila je u jednom od tih centara u Goraždu (Sklonište Cajniska bb), gdje i danas živi sa sinom Mirsadom koji boluje od teške astme. Hatidža je, takođe, bolesna, pati od artritisa i posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Mora uzimati 4 različite vrste lijekova koje si jedva može priuštiti, jer prima penziju od samo 275 KM (oko 187 $) mjesečno od koje plaća račune i kupuje namirnice.

Hatidžini i Mirsadovi trenutni životni uslovi su opasni i njihovo prebivalište se smatra nenastanjivim prema američkim standardima. Njihov stan se sastoji od dvije sobe i zidovi su u raspadu. Unutrašnjost kuće je vlažna i buđ je problem koji je zakomplicirao, ako ne i izazvao astmu njenog sina. Nemaju kućanskih aparata i tekuće vode, a kupaonicu moraju dijeliti sa 10 drugih porodica koje žive na 1. spratu oronule građevine. Saiti porodica se ne može vratiti u svoje prijeratno susjedstvo, jer je njihov dom okupiran od strane istih ljudi koji su odgovorni za protjerivanje Hatidžine majke i supruga iz te iste kuće prije 20 godina. Hatidžina majka i suprug još uvijek nisu pronađeni.

Uprkos teškoćama, Hatidža je i dalje optimistična i snažno vjeruje u svijetlu budućnost za svog sina. Hatidžin jedini san je da posjeduje svoju kuću s malim vrtom gdje bi mogla živjeti udobno s Mirsadom. Mirsad, blijedi 15-godišnji dječak, sanja da jednog dana posjeduje računar i želi da završi srednju školu i fakultet.