Piše: Alice Cazzoli
Radom Međunarodnog krivičnog suda u bivšoj Jugoslaviji (MKSJ), sudova u Bosni i Hercegovini i regiji, učinjen je napredak u procesuiranja ratnih zločinaca, a što je ključno za pomirenje i trajni mir. U tom procesu, neizmjerna je uloga i Međunarodne komisije za traženje nestalih osoba.
MKSJ je procesuirao ukupno 161 osobu a koje su bile na rukovodećim vojnim i političkim pozicijama tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Osuđena je ukupno 91 osoba, od kojih su većina vezani za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini. MKSJ je zatvorio svoja vrata u decembru 2017. godine, a njegov pravni nasljednik koji je završio ili završava predmete koji su pred njim započeti je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MRMKS). Najveći broj presuda MKSJ-a izrečen je 2001. i 2013. godine.
Uporedo s radom MKSJ, entitetski sudovi i sud Brčko distrikta su procesuirali ratne zločine, a osnivanjem Suda Bosne i Hercegovine broj procesuiranja predmeta ratnih zločina se značajno povećao. Od 2005. do kraja 2022. godine, Sud BiH je pravosnažno osudio 326 osoba na ukupno 3.475 godina zatvora.
MKSJ je osnovan 1993. godine prema Poglavlju VII. Povelje Ujedinjenih naroda, koja ovlašćuje Vijeće sigurnosti za poduzimanje potrebnih radnji kako bi se održao ili obnovio međunarodni mir i sigurnost (Mikyung Lee, Perl i Woehrel, 1998).
Mali broj pravosnažnih presuda prvih godina nakon rata (1998.-2000.) može se pripisati preprekama s kojima se MKSJ suočavao. Za početak, nije bilo jasno mogu li se teritoriji bivše Jugoslavije smatrati dijelom Ujedinjenih naroda. Prema nekim državama, zemlje poput Srbije i Crne Gore trebale bi podnijeti zahtjev za novo članstvo, dok su se druge zalagale protiv suspenzije SRJ (Blum, 2007). Osim toga, postojao je skepticizam oko uspostave Tribunala, a neki su tvrdili da dominantno fokusiranje na pravdu ugrožava izglede za mir (Shinoda, 2002).
Drugo, MKSJ je imao poteškoća u pribavljanju potrebnih finansijskih sredstava. Doista, s povećanjem obima posla u Tribunalu i postojanjem samo jedne stalne sudnice, bilo je nemoguće voditi suđenja prema rasporedu. Štaviše, Srbija i Crna Gora i Republika Srpska često nisu sarađivale, što je ograničavalo i sprečavalo pravodobni napredak istraga (Mikyung Lee, Perl i Woehrel, 1998).
Konačno, različite tužiteljske strategije koje je MKSJ koristio u nekim općinama mogle su negativno uticati na broj suđenja. Na primjer, da bi rekonstruisao komandni lanac u općini Prijedor, Tribunal je sudio niže rangiranim, ali i visokim počiniocima zločina. To je u suprotnosti s pristupom koji je zauzet u Srebrenici, kojim je izbjegnuto procesuiranje počinioca niže razine (Nalepa, 2012).
Uprkos tim početnim borbama, MKSJ je dao značajan doprinos razvoju međunarodnog prava i postizanju određenog stepena pravde i mira u bosanskohercegovačkom društvu (Meernik, 2005).
U početku je Tribunal djelovao prema administrativnom sistemu, pri čemu je suđenje strukturisano kao takmičenje između predmeta tužiteljstva i odbrane (Langer, 2004). Međutim, ovaj je aranžman usporio stopu procesuiranja, tako da je zapravo do jula 1998. godine, Tribunal izrekao samo dvije presude. Zbog toga je MKSJ usvojio upravljački sistem, koji je omogućio sudu da dobije informacije o predmetu u ranoj fazi procesa, što je za posljedicu imalo ubrzanje pretkrivičnih istraga (Langer, 2004).
MKSJ je bio ad-hoc tijelo, koje je službeno raspušteno u decembru 2017. godine. Daytonski sporazum i saradnja između MKSJ-a i bh. pravosudnih institucija pomogli su stabilizaciji zemlje (Balàzs, 2008). U početku, Ustav BiH je dodijelio ograničene ovlasti državnim institucijama, dajući veću autonomiju konstitutivnim entitetima zemlje, odnosno Federaciji BiH i entitetu Republika Srpska (Balàzs, 2008).
Rane 2000-e bile su ključne za poboljšanje upravljanja predmetima na domaćim sudovima u BiH. Uspostavljen je Sud BiH, koji je uz promicanje vladavine prava imao osnovni cilj uspostaviti Vijeće za ratne zločine, koje bi u početku uključivalo domaće i međunarodne sudce, kako bi se bavilo sve većim brojem slučajeva koji uključuju optužbe za ratne zločine. (Garbett, 2010).
Krivični progoni koji su se dogodili neposredno nakon rata uveliko su smatrani nezadovoljavajućim, uz optužbe za nepravedna suđenja i pristrana krivična gonjenja koja su dolazila i iz Republike Srpske i iz Federacije BiH. Krivični i pravni procesi također su učinjeni složenijim nepostojanjem programa zaštite svjedoka i pritvorskih objekata (Garbett, 2010).
Kako bi se suočili s ovim izazovima, 2003. godine usvojen je Krivični zakon BiH, a zatim i Zakon o zaštiti ugroženih i svjedoka pod prijetnjom.
Međunarodna komponenta Vijeća za ratne zločine Suda BiH bila je samo privremena (Garbett, 2010). Kako je pojašnjeno u Službi za informisanje i saradnju s javnošću Suda BiH, „u radu Suda BiH uz domaće su radili i međunarodni suci, što je znatno olakšalo rad na svim predmetima ratnih zločina, a za neke od međunarodni suci su imali prethodno iskustvo rada na MKSJ“ (Sud BiH, 2022).
Delegiranje većeg broja predmeta Sudu BiH omogućilo je veći broj krivičnih gonjenja (Gabrett, 2013). Ustvari, Odjel za ratne zločine BiH procesuirao je predmete bržim tempom od MKSJ-a, iako su ti predmeti manje složeni i bavili su se nižim vojnim titulama (Ivanišević, 2008).
Sve u svemu, Sud BiH dao je značajan doprinos naporima zemlje u istraživanju i procesuiranju kršenja humanitarnog prava (Ivanišević, 2008). Kroz Pravilo 11 bis, predmeti mnogih nižih i srednjih dužnosnika su predani Sudu od strane MKSJ-a (Sud BiH, 2022), čime je povećan broj predmeta koji spadaju u njegovu domenu (Ivanišević, 2008).
Ovo je u početku bio izazov za novoosnovano Vijeće, međutim, međunarodna pomoć u strateškom prioritiziranju ratnih zločina pomogla je Sudu da prevlada te probleme (Ivanišević, 2008). Prijenos ovih predmeta također je pomogao da se bh. stanovništvu da osjećaj ʻlokalnog vlasništvaʼ i veće uključenosti u sudske postupke. Lokalna blizina Suda također je pogodovala transparentnosti njegova rada, čineći informacije sa suđenja dostupnijima lokalnim zajednicama (Gabrett, 2010).
Saradnja MKSJ-a i Suda BiH na krivičnim predmetima koji se odnose na genocid u Srebrenici imala je veliki uticaj na sudsko procesuiranje ratnih zločina u zemlji. Neposredno nakon rata, kriteriji za klasificiranje zločina kao genocida bili su predmet značajne rasprave (Buszewski i Von Arnauld, 2013). Otkako je Međunarodni sud pravde formalno utvrdio da su događaji iz jula 1995. u i oko Srebrenice predstavljali genocid (The Haag Justice Portal, 2008), proces optužnica i osuda za genocid je jasniji.
Kao rezultat toga, Vijeće za ratne zločine 2008. osudilo je sedam osoba za genocid zbog njihovih postupaka u Srebrenici, nakon čega ih je uslijedilo mnogo više u godinama koje dolaze, poput suđenja Popoviću i dr. pred MKSJ-em (The Haag Justice Portal, 2008).
Za sveobuhvatan uvid u napredak koji je postignut u pogledu presuda za ratne zločine, važno je razmotriti ulogu Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP). Iako Komisija nije dio pravosuđa BiH, odigrala je odlučujuću ulogu u odgovaranju ratnih zločinaca.
Nihad Branković, voditelj Programa za Zapadni Balkan pri ICMP-u, objašnjava da je „Zakon o nestalim osobama donesen u BiH 2004. prvi zakon ove vrste u svijetu […] koji se koristi u zemlji suočenoj s problemom masovnog nestanak zbog oružanog sukoba“ (ICMP, 2022). Zakon je „uspostavio institucionalni okvir tako da propisuje i uspostavlja Institut za nestale osobe, snažno naglašava obaveze svih državnih institucija, građana i dužnosnika da razmjenjuju sve informacije koje imaju o nestalim osobama“ (ICMP, 2022).
Što se tiče saradnje između ICMP-a i MKSJ-a u pravcu krivične odgovornosti, Branković je izjavio da su „naši stručnjaci svjedočili u nekim slučajevima u kojima smo imali forenzičare koji su bili na terenu za pronalazak masovnih grobnica i izvlačenje ljudskih ostataka za masovne grobnice“ (ICMP, 2022). Doprinos organizacije sastojao se u „svjedočenju na suđenjima o artefaktima koje su pronašli kod žrtava u masovnim grobnicama, a koji su ukazivali da je bilo masovnog pogubljenja“ (ICMP, 2022).
Neki se pitaju zašto se BiH još uvijek bavi ratnim pitanjima i više od 27 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Prema Brankoviću, „pitanje pronalaženja nestalih osoba zapravo nije oživljavanje prošlosti po mom mišljenju i po mišljenju ICMP-a kao institucije. To je zaista dio izgradnje budućnosti ove ili bilo koje zemlje u ovoj poziciji jer […] pitanje nestalih osoba nije riješeno, već otvoreno“ (ICMP, 2022).
Podaci o broju osuđenika za ratne zločine koje su osudile pravosudne institucije u BiH pokazuju specifičan porast. Analizirajući napredak tijela poput Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Suda Bosne i Hercegovine, moguće je kontekstualizirati navedeni napredak iako su ove institucije imale problematičan početak.
MKSJ se borio sa skepticizmom drugih i otporom koji je dolazio iz samog Tribunala, dok je Sud BiH morao čekati da se stvori odgovarajući pravni okvir prije nego što je mogao u potpunosti funkcionisati. Međutim, kao rezultat brojnih poboljšanja u sudskoj praksi tokom godina, MKSJ i Odjel za ratne zločine Suda BiH postigli su napredak u osuđivanju ratnih zločinaca i postavili važne sudske presedane. Zajedno s Međunarodnom komisijom za nestale osobe, njihov rad i angažman pozitivno su uticali na mirnu obnovu bosanskohercegovačkog društva.
Alice Cazzoli je bachelor međunarodnih i diplomatskih odnosa na Univerzitetu u Bologni, Italija. Nekoliko je godina radila kao voditeljica i redateljica na talijanskom omladinskom web radiju te kao urednica web stranice radija. Njeni interesi su područje izgradnje mira i rješavanja sukoba, kao i ljudskih prava i migracijske politike. Nakon pripravničkog u CPI-u planira upisati magistarski program iz međunarodnih odnosa.