Kao sin porodice koje su preživjele genocid u Srebrenici, prilika da provedem sedmicu baveći se posljedicama genocida, nasljeđem i kontinuiranim naporima da se održi sjećanje na žrtve genocida bila mi je posebno važna zbog toga što su sa mnom bili vršnjaci iz cijelog svijeta. Znao sam da će iskustvo biti emotivno zahtjevno, ali i neprocjenjivo. Koliko god da sam radio na podizanju svijesti o Srebrenici i ratu u Bosni u drugim kontekstima, ništa ne može zamijeniti to da se bude na terenu i svjedoči kako se pristupa, podučava i pamti genocid tokom ove važne 30. godišnjice.
Škola za mlade obuhvatila je širok spektar aktivnosti koje su pomogle da učesnici ove godine promišljaju o Srebrenici i o tome šta treba učiniti da se omogući izgradnja mira, spriječe dalja masovna nasilja i podstaknu međukulturalne veze unutar BiH i šire. Prva dva dana proveli smo na nizu uvodnih radionica u Kući Evrope u Sarajevu, otvorili izložbu MAJKE | MOTHERS, koja je odala počast Majkama Srebrenice i Žepe, te prisustvovali međunarodnoj konferenciji Srebrenica 1995-2025: Suočavanje s prošlošću i nastavku poslijeratnih napora u obnovi BiH. Nakon toga, putovali smo u samu Srebrenicu, gdje smo proveli naredna četiri dana u ili oko grada, a komemoracija i ukop sedam identificiranih žrtava genocida u mezarju u Potočarima bila je naš glavni, a ujedno i završni događaj.
Razmišljajući o ovom programu, mnoga iskustva mi se izdvajaju kao neprocjenjivo obrazovna zbog onoga što su mi otkrila o Bosni i o meni samom. U znak poštovanja prema završetku Škole za mlade, želim podijeliti neke od ključnih trenutaka programa i svoja zapažanja iz njih. Iako bih mogao detaljno opisati sve što smo radili, tri posjete su mi se najviše urezale u sjećanje. Sada se vraćam upravo tim trenucima.
Najvažniji trenuci Škole za mlade
Na treći dan Škole za mlade, dok smo putovali autobusom ka Srebrenici, zastali smo u Tuzli kako bismo posjetili spomenik Kapija i Memorijalni centar Kapija, i odali počast žrtvama masakra u Tuzli iz 1995. godine, kada je u artiljerijskom napadu Vojske Republike Srpske (VRS) ubijen 71 civil. Boravak u tim prostorima jasno je pokazao da Srebrenica nije izolovan slučaj nasilja u Bosni, već jedan od mnogih zločina koji su se dogodili širom zemlje tokom 1990-ih. Naša posjeta Memorijalnom centru bila je posebno dirljiva zbog ljudskosti koju je prikazivala.
Još uvijek se sjećam predstavnice Memorijalnog centra Kapija koja nam je pokazivala zid sa imenima žrtava masakra u Tuzli, gdje su bile prikačene fotografije i lične stvari, zatim je, jednu po jednu, prepričavala detalje iz njihovih života — studenti na pragu završetka fakulteta, par koji je planirao brak, beba. Svi su oni imali ogroman potencijal da svijetu daju mnogo da nije bilo besmislenog nasilja koje ih je odvelo od nas.
Pročitavši tek nekoliko imena zagrebali smo dijelić površine ispod koje je odana počast u Memorijalnom centru Kapija, što mi je još jasnije pokazalo neviđeni obim i nezamislivi užas nasilja u Tuzli, Srebrenici i Bosni u cjelini. Svaka ubijena osoba tada je bila neko sa bogatim životom, voljenim osobama koje je smrt zatekla, i budućnošću punom mogućnosti. Njihov gubitak postao mi je još nemjerljiviji, a samim tim sjećanje na njih još važnije za očuvati.
Kasnije, četvrtog dana, slušali smo predavanje dr. Jamesa Smitha iz organizacije Aegis Trust, koji je govorio o radu organizacije na promovisanju sjećanja i obrazovanja o genocidu u Ruandi. Kao neko ko se bavi obrazovnim inicijativama vezanim za Bosnu u Sjedinjenim Američkim Državama, bilo je inspirativno čuti kako njihova organizacija kroz obrazovanje stvara pomirenje, što me navelo da još dublje razmišljam o svom radu i o tome šta znači podučavati o genocidu. Još važnije, njegovo predavanje je pokazalo kako obrazovanje može biti sredstvo obnove društava nakon genocida, te ako se pravilno primijeni, može dovesti do istinske međunacionalne povezanosti i napretka, uz istovremeno pamćenje teških historija. Ovo je dodatno ojačalo moje uvjerenje da obrazovanje predstavlja jedan od najvažnijih puteva ka istinskom ozdravljenju Bosne. Uprkos mnogim preprekama koje stoje na tom putu, nadam se da ću nastaviti težiti ka boljem obrazovnom sistemu u zemlji, posebno u pogledu tema iz 1990-ih, zajedno sa unapređenim obrazovanjem o genocidu na međunarodnom nivou.
Na kraju, 11. jula, učesnici Škole su prisustvovali komemoraciji genocida u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. Teško mi je napisati sve misli jer ih je mnogo, a teško ih je pravilno izraziti. Zato ću ovdje biti kratak. Postoji nešto što je nemoguće prenijeti, a ipak nevjerovatno važno, a iskustva iz programa kao što je Škola za mlade Srebrenica Centra za postkonfliktna istraživanja dozvoljava ti da stojiš samo nekoliko metara od groba amidže — po kome sam i dobio ime — dok desetine hiljada ljudi, svih identiteta, stoje oko tebe i odaju počast njegovom životu, zajedno sa bezbroj drugih koji su ubijeni s njim. U tom trenutku mogao sam osjetiti slomljena srca oko sebe i u sebi — zbog njega čiju ljubav nikada neću osjetiti na ovom svijetu; zbog oca, majke i mnogih drugih rođaka koji svakodnevno žive pod teretom nepotrebnog nasilja koje Bosni nije donijelo ništa dobro; zbog života koji bih možda živio u Bosni da njena razaranja nisu natjerala moju porodicu da je napusti. Ipak, u isto vrijeme, osjećao sam nadu. Vidjeti toliko ljudi okupljenih zajedno podsjetilo me da možemo napredovati i biti bolji. Uz slomljeno srce može postojati svijetla budućnost, ispunjena sjećanjem i težnjom da se ne ponove greške prošlosti. Samo moramo pokušati.
Šira slika
Pored svih lekcija koje sam naveo, kada razmišljam o vremenu provedenom na Školi za mlade Srebrenica, na um mi dolaze dvije važne poruke koje su se razvijale kroz svaki dio programa. Prvo, genocid ne prestaje kada prestane pucnjava. Porodice se i dalje svakodnevno suočavaju s bolom koji on donosi — posebno kada njihovi najmiliji još uvijek leže zakopani i neotkriveni u masovnim grobnicama — a često i ljudi oko njih namjerno rade na tome da im taj bol dodatno otežaju, bilo veličanjem ratnih zločinaca ili uskraćivanjem prava na obilježavanje i sjećanje. Drugim riječima, brzo nasilje masovnog ubijanja nakon genocida zamjenjuje sporo nasilje vremena. Taj tupi bol osjećam i vidim u svojoj porodici otkako sam rođen, ali mi je učešće u programu dodatno učvrstilo svijest o tome koliko je on rasprostranjen, razoran i uporan u BiH.
Ipak, uprkos svemu tome, ljudi pronalaze načine da opstanu. Tokom Škole za mlade posebno me ohrabrivalo to što sam stalno slušao o tome kako su, uprkos svojoj traumi, preživjeli pronašli puteve da ponovo izgrade svoj identitet, da se bore za svoje ubijene i da obnavljaju svoje zajednice — sve to bez mržnje. Upravo tu leži i najvažnija spoznaja iz mog iskustva ovog jula. Iako genocid teži uništenju — zatiranju određene grupe, kulture i načina života — njegovo nasilje nikada nije potpuno, i uvijek postoje načini da se njegovi učinci ublaže, da se pomirimo i radimo na boljoj budućnosti u kojoj ćemo svi, kao ljudi, odbacivati užase koje ono proizvodi. To ne znači da je taj rad lak. Naprotiv. Ali on ima ogroman potencijal da potakne potrebne promjene i od suštinske je važnosti da svi mi, u Bosni i širom svijeta, činimo sve što možemo da odamo počast žrtvama ovog brutalnog nasilja i da gradimo zajednice otporne na njegovo ponavljanje. Dio tog rada vidjeli smo tokom Škole za mlade, a vidio sam ga i tokom svog vremena kao pripravnik Centra za postkonfliktna istraživanja, kroz aktivnosti koje organizacija provodi širom Bosne. Iskreno se nadam da će ta težnja opstati i u budućnosti Bosne i da ću i sam moći nastaviti doprinositi njenom očuvanju na sve moguće načine.
