Kao pripravnici Centra za postkonfliktna istrazivanja (CPI) posjetili smo Memorijalni centar Srebrenica – Potočari. Dok smo stajali u hladnoj dvorani nekadašnje vojne baze mirovnih snaga Holandskog bataljona, naš vodič, sin preživjelog Marša smrti, objasnio je događaje koji su doveli do pada onog što je trebala biti „sigurna zona“ Srebrenice. Niz ubistava i progona dosegao je vrhunac genocida u Srebrenici u julu 1995. Ispričao nam je priču o svom ocu, koji još uvijek ne može piti vodu, zbog strašnog iskustva tokom marša smrti, kada je pio vodu iz potoka zagađenog krvlju i tijelima ubijenih. „Za ove ljude rat još nije završen“, objasnio nam je. Traumu vrijeme ne briše, ona živi istom snagom.
Posjetili smo izložbe Memorijalnog centra, među kojima se posebno izdvaja centralni dio i dugački stakleni sto sa cipelama i ličnim stvarima žrtava pronađenim na putevima Marša smrti. Stara fabrika ispunjena je izložbama, fotografijama i dokumentima koji detaljno opisuju događaje iz jula 1995. godine, zajedno s ličnim audiovizuelnim svjedočanstvima i predmetima koji pripadaju žrtvama. Na kraju smo posjetili bivše kancelarije Holandskog bataljona, gdje su boravile mirovne snage UN-a koje nisu pomogle u sprečavanju genocida. Učenje o ulozi koju je međunarodna zajednica imala u neuspjehu da zaštiti izbjeglice koje su tražile spas u UN bazi je gorak nauk. Genocid u Srebrenici čini se kao nešto iz daleke prošlosti, a ne kao nešto počinjeno prije samo 30 godina; no, čak i danas, slična genocidna djela događaju se u sukobima širom svijeta. Nažalost, nikad više u osnovi ne znači nikad više. Očuvanje i historije i sjećanja ključno je za sprečavanje genocida u budućnosti i osiguravanje da poštujemo historiju sjećanjem na prošlost.
Naša posljednja stanica bilo je mezarje za žrtve genocida. Po ulasku smo došli na Zid sjećanja sa hiljadama uklesanih imena žrtava – i pronađenih i onih koji se još uvijek traže. Pročitali smo imena 8372 muškarca i dječaka koji su ubijeni. Na desetine istih prezimena: cijele porodice i generacije muškaraca su istrijebljene. Prostranstvo, naizgled beskonačno, bijelih ploča s imenima žrtava i datumom njihovog ubistva. Kraj se ne nazire.
Ostali smo zetečeni kraj novoukopanih zelenih mezara žrtava koje su našle svoj smiraj u Memorijalnom centru ovog jula. Svake godine tokom komemoracije 11. jula, održavaju se dženaze i naknadni ukopi novoidentificiranih žrtava.
Posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici i dalje se identificiraju, 30 godina kasnije. Preživjeli i porodice i dalje pate zbog neizvjesnosti oko pronalska kostiju svojih najmilijih. Nažalost, mnoge žrtve je teško identificirati zbog nedostatka DNK dokaza, ali se većina žrtava ukopava ne mezarju Memorijalnog centra. Na stotine ljudi i dalje čeka odgovore, kraj neizvjesnosti i priliku da svoje voljene dostojanstveno pokopaju.
