Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, 10. oktobra, Mak Murvat, student psihologije i sociologije na Univerzitetu u Mostaru, i obučeni dopisnik Balkan Diskursa piše o mentalnom zdravlju svoje generacije, napominjući da unatoč teškom vremenu i nazivima da su generacija anksioznih ipak odlučili prestati šutjeti i sve više traže stručnu pomoć.
Na Zapadnom Balkanu razgovor o mentalnom zdravlju i odlazak psihologu i dalje su obavijeni sramom, neznanjem i predrasudama. Mnogi mladi se bore s anksioznošću, depresijom, paničnim napadima i osjećajem izgubljenosti, ali umjesto da traže stručnu pomoć, okreću se ironiji, alkoholu, društvenim mrežama ili “trpi, proći će” mentalitetu. Mi smo generacija koja zna sve o mentalnom zdravlju, ali se još uvijek bojimo otići na terapiju.
Mnogi mladi ljudi danas žive pod nevidljivim pritiskom da budu “funkcionalni”, nasmijani i uspješni čak i kada pucaju iznutra. Sve je više onih koji pate od anksioznosti, depresije, napada panike ali to kriju iza filtera, šala i cinizma.
Kod nas se tjeskoba ne liječi, nego prešuti. Ako i kažeš nešto, dobiješ odgovor i ja sam bio nervozan u tvojim godinama. Umjesto terapije uzmeš rakiju, umjesto razumijevanja, etiketa da si razmažen. A svi smo svjedoci da je svakim danom sve više suicida u urbanim sredinama za koje se može okriviti samo mentalno zdravlje.
Za većinu mladih na Balkanu, odlazak psihologu još uvijek je znak da “nešto ozbiljno nije u redu”. Terapija se doživljava kao sramota, a ne kao briga o sebi. U manjim sredinama, traženje pomoći često se pretvara u društveni rizik: “šta će reći komšije”, “hoće li me neko vidjeti tamo.”
S druge strane, mnogi si psihologa ne mogu ni priuštiti. Dok u razvijenim zemljama postoje školski i fakultetski savjetnici, kod nas se mladi najčešće sami bore sa svojim mislima – dok društvo od njih očekuje da budu produktivni, pristojni i zahvalni.
Odrasli smo u svijetu kontradikcija. Učili su nas da možemo biti sve što poželimo, ali i da “ne talasamo“. „Da se borimo za sebe, ali da “ne glumimo žrtvu.” „Da se trudimo, ali ne i da se žalimo“. Rezultat je generacija mladih koji stalno sumnjaju u sebe.
Generacija koja zna govoriti o emocijama na Instagram storyju, ali ne zna kako ih izraziti uživo. Generacija koja ne zna tražiti pomoć jer je naučena da je sramota biti ranjiv.
Unatoč ovom sve više prisutnom narativu, dolaze i promjene. Mladi počinju javno govoriti o anksioznosti, depresiji i terapiji. Tome su doprinijele i društvene mreže, gdje psiholozi nude besplatne savjete i razbijaju mitove. Tako da pitanje zašto ideš psihologu, sada je “ko je dobar psiholog? ”. To su mali, ali važni koraci.
Jer svaka rečenica tipa “I ja sam bio kod psihologa” pomaže drugima da se ohrabre. Svaki status, objava ili video u kojem neko iskreno priča o svom mentalnom zdravlju, ruši zid srama koji se decenijama gradio.
Na Balkanu je normalno patiti – to nas niko nije morao učiti. Ali došlo je vrijeme da postane normalno i pričati o tome.
Briga o sebi nije luksuz, nego osnovna ljudska potreba. I ako te iko pokuša uvjeriti da si slab jer tražiš pomoć – sjeti se da je iskrenost prema sebi najhrabriji čin koji možeš napraviti.
Mi nismo izgubljena generacija. Mi smo generacija koja je napokon odlučila prestati šutjeti.