Učesnica Omladinske akademije „Stanje mira“ (2025.) koju je organizirala Evropska unija u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Centrom za postkonfliktna istraživanja, mlada psihologinja Tara Michelle Gliha, piše o memorijalima nastalim nakon ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini i kako mladi ne trebaju upasti u zamku nametanja ‘istina’.
U sklopu Omladinske akademije „Stanje mira“ zajedno sa još 50 mladih iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, proputovala sam kroz sedam bosanskohercegovačkih gradova. Naša ruta uglavnom je vodila do spomenika podignutih nakon rata 90-ih. Vjerujem da je upravo ovaj obilazak terena jedan od ključnih trenutaka za sve mlade koji žele nastaviti borbu za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini i regiji.
U vremenu kada činjenice gotovo gube na vrijednosti, kada je na internetu sve teže razlikovati laž od istine, a dezinformacijama nas terorišu sa svih strana, važno je obići lokalne zajednice uživo. Da sami pročitamo šta piše na spomenicima, vidimo kako se zovu ulice i trgovi, i kome su posvećeni i oni koji se nalaze u neposrednoj blizini. Mi živimo u vremenu takozvane ‘post-istine’, kada se moramo žustro boriti i koprcati u moru silnih informacija da dođemo do vlastitih zaključaka, namjesto prihvatanja prepričanih ‘činjenica’ i tuđih tumačenja koja su nam servirana u klupama.
Na Sarajevo Film Festivalu prošle godine premijerno je pušten film o partizanskom groblju u Mostaru, koji smo mi – učesnici Akademije imali čast pogledati nešto ranije – početkom augusta. Partizanska nekropola je jedan od najljepših i najveličanstvenijih spomenika u Bosni i Hercegovini, i u koji su se mnogi zaljubili, uključujući i Chrisa Leslija, režisera pomenutog dokumentarca. Spomenik je podignut 60-ih godina kako bi se odala počast onima koji su dali svoj život u Narodnooslobodilačkom ratu. Pored toga što simbolizira borbu protiv fašizma, nekropola je služila kao mjesto za fanatično zaljubljene parove, kao i one druge fanatike koji su iscrtavali kukaste križeve, lomili spomen ploče i palili obližnje čemprese. Spomenik je u posljednjih 50 godina rušen i obnavljan toliko puta da se pretvorilo u rutinu. Ali nakon posljednjeg napada, od obnove se, izgleda, diglo ruke. I možda baš tu leži suština našeg problema: sve što napravimo ima rok trajanja od pet godina, pa opet ispočetka. To mi je nedavno rekla i jedna aktivistkinja u Srebrenici. I to nije samo sudbina spomenika, to je sudbina i samog mira na Balkanu. Mir se ruši, pa ga opet gradimo. I opet. I opet. I možda baš u toj beskonačnoj petlji leži jedina istina: da je gradnja mira naša stalna obaveza, a rušenje neizbježna realnost.
Od antifašističkih spomenika izuzetno me dojmila i bista Envera Šiljka (1919-1942) u memorijalnom parku Slana Banja u Tuzli. Njegovo ime se 1941. našlo na potjernici koju je izdala ustaška vlada. Nakon što se morao rastati sa svojom djevojkom Fridom Laufer, koja je također bila članica Narodnooslobodilačkog pokreta, odveden je na javno smaknuće, gdje je nakon prvog hica u rame glasno izjavio: “Šta vam drhte ruke, fašistički psi, pucajte, možete ubiti Envera Šiljka, ali našu borbu nikada.“
Enver i Frida nisu bili samo antifašisti već i poznati par u Tuzli. Na obali rijeke Jale se nalazi most posvećen njima, koji se neslužbeno naziva i ‘Most ljubavi’. Tu dosta zaljubljenih parova stavlja katance, potom bacaju ključeve u rijeku. Frida Laufer, kao Jevrejka, deportovana je iz logora u logor. U Logobradu kod Zagreba rodila je dijete koje je nosila s Enverom, a kasnije su i ona i njeno dijete bez imena ubijeni u Jasenovcu. Enver Šiljak je proglašen narodnim herojem, dok je Frida zvanično memorijalizovana samo ‘Mostom ljubavi’ u Tuzli. Ovo nam iznova pokazuje kako se žene, čak i kada su podnijele ogromne žrtve za pokret otpora, često gube u kulturi sjećanja u našoj zemlji. Njihova individualna hrabrost i stradanje se rijetko slave i često prikazuju samo kroz prizmu svojih muških partnera ili odnosa, što velikim dijelom umanjuje vidljivost njihovog doprinosa i patnje.
Iz ovog razloga je važno da mladi kritički sagledaju kulturu sjećanja kojom smo okruženi. Jer kada sami vidimo ove spomenike i pročitamo njihove natpise, možemo donijeti vlastite zaključke o porukama koje nose. Jedna od dilema koju sam osjetila je kada smo u sklopu Akademije posjetili spomenik Osmica u Vitezu, na kojem je napisano: ‘neprijateljska muslimanska granata‘. Izuzetno je važno razdvojiti počinioce i žrtve, ali se bojim da ovakvom formulacijom šaljemo opasnu poruku i izjednačavamo čitav jedan narod sa počiniocima ovog užasnog zločina. Ova specifična formulacija nam također ukazuje na širi problem u Bosni i Hercegovini, a to je poistovjećivanje etničkih, religijskih i nacionalnih identiteta, iako bi trebali biti jasno odvojeni.
Dužni smo konstantno provjeravati, preispitivati i paziti kakve narative stvaramo, i ne upadati u inače vrlo primamljivu zamku etiketiranja bilo kojeg pojedinca ili grupe.
Predrasude i stereotipi u psihologiji poznati su po tome što nam pomažu da sačuvamo energiju vlastitog mozga. U našoj državi, kada čujete nečije ime, često ga automatski smještate u mentalnu „kutiju“, i prema toj kutiji već odlučujete kako ćete tretirati sve što kaže, pa čak i da li ćete ga uopće slušati. To je razumljivo i ljudski; čak, s biološke tačke gledano, štedi nam vrijeme i energiju.
No, u jednom trenutku ovaj naizgled bezazleni mehanizam postaje opasan po život. U borbi za život, u borbi između života pod tuđim narativom ili u borbi života sa vlastitim dostojanstvom, svako od nas ima mogućnost da bira. Ostaje samo pitanje – šta vi birate?
Tara-Michelle Gliha je klinička psihologinja u usponu fokusirana na transgeneracijsku traumu, kolektivno sjećanje i mentalno zdravlje mladih u BiH.