Kada sam ljetos bila u Tuzli, slučajno sam otkrila da u istom hotelu borave Adi Selman i Nedim Muslić iz organizacije “Karton Revolucija”. Ovaj pokret, koji je nastao 2020. godine, često je etiketiran kao „radikalan“ ili “kontraverzan”, ali se u suštini svodi na, kako i sami kažu: „borbu za zrak, život i hranu”. Kao da je borba za život nešto kontraverzno, a ipak, kad zavirimo u historiju našeg regiona, gotovo svaka borba za slobodu bila je proglašavana ilegalnom. I tu nastaje momenat kada se počnemo hvatati za glavu – ono što bi trebalo biti pravo svakog čovjeka često je kažnjavano kao zločin. Jedan od najistaknutijih aktivizama „Karton Revolucije“ jeste njihova opetovana i neumitno žigosana borba za okoliš. Nakon nekoliko minuta razgovora, Adi nas je pozvao da im se tu noć pridružimo u gradu.
Tu večer smo proveli sa njima kao i sa velikom grupom aktivista iz cijelog regiona koji su došli da pruže podršku svojim bosanskohercegovačkim drugarima i drugaricama i njihovom zahtjevu da se iz prostornog plana izbrišu rudnici nikla, bakra, litijuma i drugih minerala. Moj kolega iz Crne Gore i ja, pitali smo Adija i Nedima da im se i mi pridružimo na konferenciji za medije koja je bila zakazana za ujutro.
U psihologiji grupne dinamike ovakvi ciljevi nazivaju se superordinate goals– zajednički, nadređeni ciljevi koji imaju moć da ujedine ljude bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru ili druge identitete. Upravo to se osjetilo 8. augusta u Tuzli: različiti aktivisti i udruženja iz regiona okupili su se oko zajedničkog cilja, dokazavši da borba za očuvanje zemlje može biti snažnija od bilo kakve predrasude, diskriminacije, represije, pa i dehumanizacije.
Kolega i ja smo bili u Tuzli sa još 48 mladih iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, koji su također bili učesnici Omladinske akademije „Stanje mira“. Naša akademija se održala u sedam bosanskohercegovačkih gradova, uključujući i Tuzlu. Kada sam pitala Adija šta bi poručio nama kao mladima, rekao je da ne trebamo imati strah, da ne budemo samo slijepi posmatrači u svojim životima koji će nam proći bez ikakvog smisla, već da sami damo smisao svojim životima tako što ćemo se napokon krenuti boriti za svoje dostojanstvo.
Strah je, zapravo, jedno od najjačih oružja režima – strah od kazne, osude ili etiketiranja. Taj strah postaje naročito problematičan kod mladih ljudi, koji odrastaju slušajući ono naše famozno bosansko: “Nemoj talasat”. Više puta sam u školskim i fakultetskim danima bila žrtva upravo tih ‘istomišljenika’- zajedno krenemo da se požalimo što nam je profesorica dala nenajavljenu pismenu, a onda se pred vratima kancelarije okrenem i shvatim da sam ostala potpuno sama. Možda se školski primjeri čine trivijalnim jer se površinski gledajući to ne doima kao borba za život i smrt, ali čvrsto vjerujem da izgradnja karaktera započinje upravo u klupama. Otpor autoritetu, pogrešnom autoritetu, unutar institucija je borba koja će da se prelijeva u stvarni život.
Jedan od najaktuelnijih primjera ove interne borbe protiv straha jeste priča Pam Hemphill, nekadašnje pristalice Donalda Trumpa. Učestvovala je u upadu na Kapitol 6. januara 2021. i osuđena na zatvorsku kaznu. Kada joj je Trump kasnije nudio pomilovanje, odbila je, uputivši Ministarstvu pravde pismo, u kojem navodi da ona nije žrtva, već osoba koja je svjesno prekršila zakon. Time je direkno protuvriječila kultovskom narativu u kojem se vođa totalitarnog režima postavlja kao „stub istine“ dok sistemski ukida ili negira sve druge izvore informacija kojima su njegovi sljedbenici izloženi. Kao i svaki otvoreni protivnik režima, Pam je postala žrtva tzv. “kulture javnog linča” (eng. “cancel culture”) i danas se suočava s ogromnom količinom prijetnji i zastrašivanja. Ipak, ona ističe da je cijena laganja samom sebi i popuštanja pred činjenicama daleko veća od svega što bi joj ti ljudi mogli učiniti. Njena priča je jeziv podsjetnik da život pod tuđim narativom nije život dostojan jednom ljudskom biću.
Neko mi je jednom ispričao priču o sultanu i njegovoj slonici koja je harala selom. Kada su seljani odlučili da se žale, svi su se razbježali osim jednog hrabrog čovjeka. Sam pred sultanom, rekao je: “Ako ćemo pravdu, neka sultan pusti i slona zajedno sa slonicom.” Tako je preokrenuo situaciju, koristeći tuđi kukavičluk kao svoju snagu. To je ono kako će većina tumačiti. Ali, da li je to poruka koju ja želim da povučem iz ove anegdote?
Dugo sam se pitala koja je to lekcija koju trebam naučiti iz svih tih sabranih iskustava, koja su sama po sebi bila negativna? Kojom informacijom/porukom me hrani moje okruženje? Da budemo mudriji, tačnije licemjerniji, manipulativniji, dvoličniji od onih koji nam okreću leđa? I zar hrabri seljan, na kraju, zapravo nije sam sebi doveo slona? Zar nije ispao možda i gori od onih koji su ga izdali?
U našem društvu, ako želiš goniti kojekakvu pravdu, moraš se pomiriti sa tim da postoji mogućnost da ćeš ostati sam. Bićeš linčovan i osuđen, a ako si žena, vjerovatno i spaljen na lomači poput vještice. Na kraju dana, po meni nije mudrac onaj koji dopusti da ga se odvrati od prvobitnog cilja, već onaj koji zna cijenu svojih odluka, a ipak će stati iza njih.
Piše: Tara Michelle Gliha