Prvi dan protesta sam u Sarajevu doživjela građansku energiju kakvu sam osjetila jedino 2013. godine, kada smo slušali Dubiozu i Frenkija dok se velika cucla sa srednjim prstom oslikavala na zgradi Parlamenta. Nakon svih užasnih događaja u posljednje dvije godine – brojnih femicida, Jablanice, studentskog doma na Bjelavama, djevojčica iz Tuzle, nakon tramvaja, kao da se nešto napokon prelomilo u mladima.
Uvijek sam primjećivala kod svoje generacije da smo inertni po pitanju bilo kakve političke participacije. Svaki pokušaj izlaska na ulicu bio je rascjepkan i kratkotrajan. Ljutili smo se, dijelili objave, govorili da je dosta, ali bismo se brzo vratili svojim životima. Na sreću preživjelih i nesreću žrtava, ljudi se na sve mogu navići. Tek kada shvatite da ste i vi mogli biti na toj tramvajskoj stanici i da bi se i vaši najbliži jednog dana navikli na vaše odsustvo, tad postane malo teže da se tek tako vratimo svojim životima.
Obično nailazimo na komentare starije generacije da smo lijeni i nezainteresovani, ali kako je moguće da su mladi u Srbiji, koji su naših godina, toliko voljniji i spremniji da izađu na ulice? Šta se dešava s mladima u BiH?
Psihijatar Bessel van der Kolk piše da trauma, kada se ne preradi, ostaje zaglavljena u tijelu. Tako su i naši roditelji, koji su bili u ratu, ostali su zamrznuti u tom vremenu. Generacije koje su odrasle uz nervni sistem stalno spreman na opasnost naučile su da je sigurnije šutjeti nego djelovati. Stoga, mladi su naviknuti da žive u vrlo rigidnim okvirima koje im nameću roditelji, kao i na vrlo burne reakcije, obično zbog vrlo malih i nebitnih stvari – “Kako misliš dobio si 4 iz matematike? Ja ću sad nervni slom doživjeti”. Trauma nije kao prehlada. Ona ne može samo tako proći, mora se obraditi terapijski. A koliko zapravo znamo pripadnika te generacije koji su svojevoljno otišli da rade na sebi?
“Nemoj bez veze probleme praviti.” “Ne izlaži se, uzet’ će te na zub.” “Šuti.” “Ne talasaj”. To je ono što se konstantno govori mladima. Ako vas neko dovoljno dugo hrani jednom vrstom informacija, ona će za vas postati istina. Pritom, mladi su zamoreni politikom jer je sistem u BiH fragmentiran, kompleksan i namjerno netransparentan. Institucije su toliko decentralizirane, da je jako teško bilo koju ideju konkretizovati. Kada se sagleda sve ono što smo naučeni i što smo naslijedili, je li stvarno onda toliko neobično da smo ovoliko pasivni i nezainteresovani?
Zašto su onda protesti sada izbili? Zašto nismo izlazili na ulice kada je Nizama ubijena 2023. godine? Zašto nismo tražili da se do kraja obavi istraga povodom Jablanice?
Dio odgovora leži u zasićenju. Kolektivni bijes koji je godinama krkljao ispod površine napokon je izašao na vidjelo. Ali dio odgovora dolazi i iz regiona. Val građanskog nemira iz Beograda stigao je i do Sarajeva. Koliko god volimo misliti da smo imuni na trendove, ni protesti nisu izuzeti od logike društvenih mreža. Bunt danas ima estetiku. Ima kadar, slogan, mikrofon. Svi želimo biti dio slike koja će se pamtiti zauvijek. Ali ako i protest može postati performans, onda ona idealna slika o mladima koji se napokon bude iz svog komatoznog sna i izlaze na ulice da mijenjaju državu na bolje počinje da se raspada.
Većini ljudi je jako teško prihvatiti da dvije suprotne stvari mogu istovremeno biti istinite. Elementarnu ideju protesta možemo podržavati, a da nismo saglasni sa svime što svjedočimo na njima. U jednom trenutku se moramo zapitati- jesmo li otišli predaleko?
U svakom masovnom pokretu postojaće ljudi koji ne dijele naše vrijednosti, iako se prividno borimo za istu svrhu. I ti pokreti, čak i kada su zasnovani na opravdanom bijesu, imaju jednu opasnu karakteristiku – vrlo se lako radikaliziraju. Euforija koja se širi kroz veliku grupu ljudi može lako zasjeniti osjećaj individualne odgovornosti. Ljutito skandiranje na ulici je jedno. Oštećivanje praznih parkiranih auta ili blokiranje prolaza autu u kojem majka vozi dijete u školu je nešto sasvim drugo.
U groznici mase se također lako zanijeti ekstremnim idejama i zaključcima. Ekstreme su primamljive jer su jednostavne i udobne. “Država je propala.” “Svi političari su lopovi.” “Izbori su prevara.” “Vlada planira da nas pobije.” Ali istina je puno teža. Nisu svi političari isti. Nije samo vlada odgovorna za stanje u kojem se nalazimo. Koliko je onih koji danas stoje na ulici zaista glasalo na posljednjim izborima?
Kada se ljutnja ne prepozna kao nuspojava težih i dubljih emocija poput tuge, i kada se ne usmjeri jasno i odgovorno, ona kulminira u ekstremizam, u retoriku koja postaje krvoločna, u postupke koji postaju okrutni. U tom trenutku više ne govorimo o borbi za pravdu, nego o oslobađanju frustracije po cijeni kažnjavanja pogrešnih ljudi.
U ovakvim društvenim dinamikama se neizbježno svjedoči licemjerju koje se predstavlja kao empatija i suosjećanje, a zapravo potiskuje mržnju, te ljudima koji govore o pravdi i epohalnim idejama, a pritom potpiruju nasilje gdje god se pojave.
Živjeti u nijansama je naporno. Puno je lakše svijet podijeliti na crno i bijelo. Tako tretiramo i javne ličnosti – jednog dana ih uzdižemo do mitskih visina, već sutradan ih rušimo. Stvarnost je gotovo uvijek negdje između. Ne možemo znati sve. I većina onoga što čujemo nije apsolutna istina.
Ovi protesti su nam pokazali da ne možemo samo tako da se probudimo i mijenjamo svijet. Potrebna je prava posvećenost, vrijeme, iskustvo i istrajnost. Protesti vrlo lako mogu postati podijum za širenje neistine, samopromociju i razne manipulacije. Ako želimo pravu promjenu, moramo znati kako sistem zaista funkcioniše- ko je za šta nadležan i gdje se vrši stvarni pritisak.
Ako smo odlučili izaći na ulice, ne smijemo okretati leđa nasilnim incidentima sa kojima nismo saglasni. Ne smijemo dopustiti da budemo politički iskorišteni- ni od pozicije ni od opozicije. Moramo se tokom samih protesta kontinuirano edukovati, provjeravati informacije koje dijelimo i odbijati da bez svog znanja učestvujemo u širenju dezinformacija.
U suprotnom, sve će se svesti na još jedan crno-bijeli talas ogorčenja koji će s vremenom splasnuti, a mi ćemo opet nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo.