Posjetili smo Memorijalni centar Srebrenica i mezarje žrtvama genocida iz jula 1995. godine, gdje smo, osim dodatne edukacije o genocidu, imali priliku čuti svjedočanstvo iz druge ruke Arnela Sandžića, sina jedne od preživjelih žrtava.
Memorijalni centar nekada je bio baza Ujedinjenih naroda u Potočarima, gdje je bio smješten holandski bataljon Ujedinjenih naroda (UNPROFOR). Sandžić nam je najprije stavio Srebrenicu u odgovarajući kontekst, objasnio priču izbjeglica iz okolnih mjesta, te pokazao posmatračke tačke holandskog bataljona i Vojske Republike Srpske (VRS) uz pomoć izložbe “Koracima onih koji (ni)su prešli”.
Drugi dio naše posjete uključio je gledanje dokumentarnog filma “Jedna sedmica u julu”, koji je prikazao svjedočanstva preživjelih iz genocida i članova njihovih porodica, kao i video snimke koje je snimila srpska vojska prije i tokom masovnih egzekucija. Film je također prikazao jasan slijed ključnih događaja koji su se desili prije eskalacije u Srebrenici, uključujući Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a (S/RES/819) iz 1993. godine, kojom se zahtijevalo da Srebrenica i okolna područja budu tretirani kao “sigurna zona”.
Treći dio našeg iskustva u Centru bila je izložba pod nazivom “Neuspjeh međunarodne zajednice”. Za neke je ovo bio najtragičniji dio posjete, jer su čitali uvredljive grafite srpskih vojnika i holandskih mirovnjaka namijenjene Bosancima, te dokumentovanu neodlučnost i neaktivnost međunarodne zajednice. Bilo je veoma obeshrabrujuće vidjeti ne samo bespomoćnost onih koji će biti ubijeni, već i mirovnjake koji su bili paralizirani birokratijom Ujedinjenih naroda. Izložba prati hronologiju genocida kroz 26 soba, počevši od napuštanja holandskih posmatračkih tačaka i preuzimanja Srebrenice pod vodstvom generala Mladića. Na videozapisima smo mogli vidjeti 15.000 Bošnjaka na “Maršu smrti” od Sušnjara i Jaglića kroz šume. Manje od jedne trećine tih ljudi je preživjelo. U Potočarima su vojnici VRS-a brzo preuzeli bazu, koja je tada bila dom za 26.000 ljudi, i počeli razdvajati muškarce od žena, djece i starijih. Žene, djeca i stariji su deportovani u Kladanj, dok je preko 8.000 muškaraca ubijeno u narednim danima.
Za kraj, naša grupa posjetila je mezarje Memorijalnog centra Potočari, gdje smo iz prve ruke svjedočili razmjeru zločina. Mezarie sadrži imena 8372 žrtve genocida i njihova spomen-obilježja. Neki dijelovi mezarja su još uvijek nepopunjeni, što ukazuje na to da neke porodice još uvijek tragaju za tijelima svojih voljenih.
