Kao pripravnice Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI) učestvovale smo na radionici o nasilju u porodici koju je vodila Ainav Rabinowits, Fulbrightova istraživačica, koja u svom radu se bavi povezanošću nasilja u porodici i sistema otvarajući perspektive o kojima se rijetko govori.
Radionica je započeta dijeljenjem mišljenja o tome šta nam prvo padne na pamet kada čujemo termin nasilje u porodici. Većina je pomislila na fizičko nasilje, nesigurne domove i nasilne partnerske odnose. Međutim, kako je razgovor odmicao, shvatile smo koliko je nasilje u porodici zapravo složeno i višedimenzionalno. Razgovarale smo o njegovim različitim oblicima — zlostavljanju djece, nasilju nad starijima, seksualnom nasilju, psihološkoj manipulaciji, emocionalnoj kontroli, ekonomskom nasilju, pa čak i ubistvima iz časti.
Potresni su bili i statistički podaci koji su nam saopšteni. U Bosni i Hercegovini, 48 posto žena je doživjelo neki oblik nasilja, uključujući nasilje partnera, uhođenje i uznemiravanje. Ono što nas je posebno zateklo jeste podatak da 25 posto žena u BiH vjeruje da je nasilje u porodici privatna stvar koja se treba rješavati unutar porodice. To je otvorilo širu diskusiju o društvenim i političkim dimenzijama nasilja u porodici. Zapitale smo se zašto neki i dalje posmatraju nasilje u porodici kao isključivo porodični problem, a ne društveni. Došle smo i do saznanja da je nasilje u porodici duboko ukorijenjeno u politiku, odnosno isprepleteno s politikom.
Uloga države u kreiranju zakona koji se odnose na brak, državljanstvo, pravnu zaštitu i ekonomski sistem ima veliki uticaj na to kako nasilje u porodici nastaje, kako se sprečava, procesuira i rješava. Razgovarale smo o tome kako politički sistem jedne zemlje, zajedno s pogledima na suverenitet, identitet i društvenu strukturu, utiče na rasprostranjenost nasilja u porodici. Na kraju smo shvatile da je nasilje u porodici zapravo oblik široko rasprostranjenog nasilja koje se često zanemaruje ili nepredvidi.
Tokom razgovora o načinima borbe protiv nasilja u porodici, uključujući edukaciju i podizanje svijesti, imale smo tri zadatka – osmišljavanje nastavnog plana za određenu ciljnu grupu, kreiranje kampanje za podizanje svijesti i razrada istraživačkog projekta o nasilju u porodici. Diskutovalo se o tome koliko su društvene mreže učinkoviti alati za podizanje svijesti, te smo razmatrale kako prilagoditi nastavne planove različitim uzrastima i uključiti mlade u kvalitetne i značajne razgovore o ovom problemu.
Na kraju radionice, bolje smo shvatile koliko je nasilje u porodici složen problem i kakve sve posljedice ostavlja. Postalo je jasno da nasilje u porodici nije privatna stvar koja se rješava iza zatvorenih vrata, već društveni problem koji zahtijeva sistemske promjene i veću svijest javnosti.