Ovo godišnje okupljanje u znak sjećanja na žrtve ne bi bilo moguće bez neumornog zalaganja Udruženja članova porodica nestalih “Istina – Kalinovik ’92” i drugih članova, poput Samira Vranovića, koji, uprkos neuspjesima tranzicijske pravde, stalnom političkom pritisku i teškoj stvarnosti suočavanja s mjestima koja i dalje negiraju počinjene zločine, nastavljaju ići naprijed i boriti se za svoje pravo na sjećanje.
Naš put u Kalinovik
Naš put u Kalinovik je imao svoju svrhu. Naša stajališta bila su organizovana tako da ispričaju priču o tome kako su Bošnjaci u ovom gradu postali meta etničkog progonstva početkom 1992. godine, pri čemu su ključni događaji istaknuti govorima naših organizatora. Svaka posjeta isticala je one koji su ubijeni na određenoj lokaciji, bez obzira jesu li njihova tijela pronađena. Spominjali su se i lokalni počinioci zločina, dok su govornici pozivali na pravdu, molili lokalne stanovnike da otkriju mjesta nestalih i potvrđivali da, uprkos patnji, Bošnjaci nikada neće prestati živjeti u Kalinoviku. Na kraju svake posjete, učesnici su bili pozvani da polože cvijeće na lokaciju, zaustave se na trenutak i pomole za ubijene.
Ukupno smo posjetili šest lokacija, od kojih je svaka pružila novo saznanje o izazovima s kojima se suočavaju oni koji žele odati počast žrtvama genocida u BiH. Izdvajamo nekoliko. Jedna od prvih stanica bila je vožnja kroz sam Kalinovik. Na ulazu nas je dočekao ogroman spomenik Ratku Mladiću—rođenom u ovom gradu i osuđenom ratnom zločincu—koji stoji u prostoru neprijateljski nastrojen prema svima onima koji se protive njegovim djelima. Zaustavili smo se i u lokalnoj osnovnoj školi, koju djeca i danas pohađaju, i kroz priče preživjelih, političara, vjerskih i akademskih predstavnika saznali smo kako su Bošnjaci u Kalinoviku bili nasilno zatvarani u zgradu škole, ubijani i izloženi seksualnom nasilju. Šokiralo nas je što prostor i dalje funkcioniše kao škola, bez ijedne ploče koja bi svjedočila o prošlosti. To jako govori o brisanju i negiranju historije, te svakodnevne nepravde koje brojni Bošnjaci i dalje trpe u svojim sadašnjim i bivšim domovima.
Nakon toga putovali smo do Barutnog Magacina, logora u kojem su vojnici držali i mučili Bošnjake iz ovog kraja. Propadajuće zgrade i zapušteni prostori—pokriveni stajskim gnojivom koji su ostavili stočari dovedeni na ovu lokaciju—svjedoče o njegovom namjerno zanemarenom statusu, uprkos pokušajima preživjelih da ga transformišu u memorijalni centar. Stajali smo tako među ruševinama, razmišljajući o ciljanoj nepoštovanosti prema ovom mjestu i važnosti njegovog očuvanja, čak i dok je neaktivnost lokalnih vlasti doprinosila njegovom polaganom propadanju.
Nakon što smo završili posjetu logoru, krenuli smo putem poznatim kao “Put smrti”—stazom koja obuhvata lokacije na kojima su zatvorenici iz Barutnog Magacina odvođeni i ubijani od strane policajaca i službenika Stanice javne bezbjednosti Kalinovik, zajedno sa vojnicima Taktičke grupe Kalinovik i pripadnicima povezanih jedinica Vojske Republike Srpske (VRS). Možda najposebnija lokacija na kojoj smo se zaustavili bilo je selo Ratine- Tuzlakova Štala, gdje smo vidjeli jedini spomenik na ovom putovanju. Tamo su, na strmom brdu, vojnici VRS-a upucali i spalili 25 Bošnjaka, a Udruženje “Istina – Kalinovik ’92” koristilo je svoja sredstva da podigne spomenik na mjestu ubistva. Kada smo pitali zašto je upravo ovo mjesto dobilo spomenik, rečeno nam je: “jer je skriveno i ne vidi se s ceste.” Uprkos toj sumornoj izjavi i teškoj stvarnosti koju je odražavala, nadahnulo nas je što su preživjeli našli način da izgrade spomenik, a također je pokazalo da upornost u traženju priznanja može uroditi plodom, čak i nakon dugo vremena.
Šta dalje?
Standardi Generalne skupštine Ujedinjenih naroda iz 2014. godine o sjećanju naglašavaju da komemoracije moraju pružiti javno priznanje prošlih zločina, ne samo kao oblik pravde za žrtve, već i kao zaštitu od budućeg nasilja i temelj za redefinisanje nacionalnog jedinstva. Ipak, u Kalinoviku, kao i na mnogim mjestima širom BiH, odsustvo značajnog suočavanja s prošlošću—kako s počinjenim zločinima, tako i s konstantnim negiranjem od strane onih na vlasti—pokazuje koliko dugo traje proces suočavanja s prošlošću i koliko preživjeli i porodice žrtava moraju nositi dodatni teret zagovaranja svog osnovnog prava na sjećanje.
Kao što pokazuje rad Centra za postkonfliktna istraživanja i principi mirovnog obrazovanja, mjesta na kojima su se desili zločini mogu se transformisati u prostore istine, sjećanja, nenasilja i međunacionalnog dijaloga kako bi se koračalo ka pomirenju. Posjeta Kalinoviku danas—stajanje među ostacima logora ili prolazak pored spomenika ratnom zločincu Ratku Mladiću—otkriva realnost daleku od te prilike. Ono što je potrebno tamo, kao i širom BiH, nisu performativni gestovi političkih lidera ili međunarodne zajednice, već redefinisanje pristupa sjećanju—možda kroz političku imaginaciju—kako bismo se drugačije odnosili prema sjećanju. Memorijalizacija mora biti ukorijenjena u glasovima, željama i potrebama preživjelih i zajednica koje su najviše pogođene, a mora uključivati i iskren i odgovoran angažman onih na vlasti kako bi se potaknulo istinsko pomirenje. Zaista, kultura sjećanja ukorijenjena u pomirenju nudi mogućnost izgradnje zajedničkog nacionalnog identiteta—identiteta koji se ne temelji na podjelama ili negiranju, nego na priznanju, odgovornosti i kolektivnoj težnji ka miru. Bez toga, BiH neće moći učestvovati u tom budućem zajedničkom identitetu.
_______________
Želimo se zahvaliti profesoru Davidu Pettigrewu na gostoprimstvu tokom ovog iskustva.
Autori: Bekir Hodžić i Adysen Moylan