Od početka juna, ljetni pripravnici Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI) posvetili su se istraživanju mira, provodeći sate proučavajući teorije, izvještaje i istorije sukoba i pomirenja. U julu je, međutim, ono što smo do tada učili kroz istraživanje dobilo sasvim novu dimenziju. Kao učesnici i asistenti, pridružili smo se mladima iz cijelog regiona Zapadnog Balkana na 7. Školi za mlade Srebrenica, u organizaciji CPI. Akademski koncepti pretočili su se u duboke razgovore, lična iskustva i zajednička promišljanja usmjerena na ljude i njihove priče.
Tokom prva tri dana u Sarajevu bavili smo se pitanjima naslijeđa genocida u Srebrenici, slušajući predavanja i diskusije stručnjaka, predstavnika međunarodnih organizacija i zagovarača ljudskih prava o tranzicionoj pravdi, kulturi sjećanja, odgovornosti i savremenim političkim fenomenima koji prate genocid.
Charlotte O’Brien, pripravnica sa Univerziteta Oregon, istakla je da su joj ova predavanja bila „značajna i inspirativna“, te da predstavljaju „vrijednu pripremu za nastavak programa sedmice“.
Mnogima od nas teme o kojima se govorilo nisu bile nepoznate. Kao studenti različitih društvenih nauka, na univerzitetima smo se već susretali s teorijama tranzicijske pravde i memorijalizacije, uglavnom kroz studije slučaja i udžbenike nastale daleko od društava o kojima govore. Međutim, slušati profesora Gorana Šimića bilo je potpuno drugačije iskustvo. Umjesto da Bosnu i Hercegovinu predstavi kao još jedan primjer iz literature, govorio je iz perspektive nekoga ko već decenijama istražuje postkonfliktna društva i živi njihovu stvarnost.
Njegovo predavanje „Tranzicijska pravda u BiH: 30 godina poslije“ podstaklo nas je da razmišljamo izvan okvira sudskih procesa. Objasnio je da, iako krivična suđenja utvrđuju činjenice i pozivaju počinioce na odgovornost, ona sama po sebi ne mogu izliječiti posljedice nasilja. Kako je rekao: „Ljudski mozak je stvoren da pamti, a ne da zaboravlja.“
Yoselin Colin, pripravnica sa Univerziteta Yale, posebno je izdvojila njegovu poruku da tranziciona pravda nije težnja ka savršenoj pravdi – cilju koji je često nedostižan – nego stvaranju uslova u kojima ljudi mogu nastaviti živjeti bez straha, a društva obnoviti međusobno povjerenje nakon nasilja.
Jedna od najvećih vrijednosti Škole jeste činjenica da ne učimo samo o Bosni i Hercegovini, već učimo od ljudi iz ovog regiona – istraživača, pravnih stručnjaka i predstavnika civilnog društva. Njihove lične i profesionalne perspektive daju dubinu i autentičnost koju je teško pronaći u učionicama mnogih američkih univerziteta.
Na radionici „Kako se sjećanje brani u javnom prostoru? Memory aktivizam kao građanska praksa“, koju je vodila aktivistica iz Banje Luke Milica Pralica, imali smo priliku povezati iskustva iz vlastitih sredina i nedavnih putovanja s temom aktivizma u oblasti kulture sjećanja.
Samo nekoliko dana ranije neki od nas posjetili su Banju Luku i vidjeli grafite kojima se veličaju ratni zločinci. Milica nam je pomogla da sagledamo širu sliku, objasnivši da su građani pokušavali ukloniti te grafite, ali nisu uspjeli zaustaviti huligane koji ih iznova ispisuju. Time nam je pokazala koliko je važno razumjeti lokalni kontekst, umjesto donositi zaključke na osnovu površnih opažanja.
Radionica nas je potom podstakla da osmislimo inicijative za obilježavanje i njegovanje sjećanja na zločine ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Kini, Palestini i Španiji. Shvatili smo da aktivizam nije pravo rezervisano za nekolicinu ljudi, već odgovornost koju svi dijelimo.
Jednako vrijedni bili su i razgovori koje smo vodili međusobno. Iako dolazimo iz više od deset različitih zemalja i nosimo vrlo različita životna iskustva, lako smo pronalazili zajedničke teme – uz šoljicu kafe, razgovore o omiljenim romanima Johna Steinbecka ili razmišljanja o međugeneracijskoj traumi i otpornosti.
Lianna Leung, pripravnica sa Univerziteta Stanford, posebno je istakla koliko joj je značilo razgovarati s učesnikom koji je upravo doputovao iz Ruande i upoređivati pristupe mirovnom obrazovanju, kao i sa učesnicom iz Južne Afrike koja je govorila o različitim modelima komisija za istinu i amnestiju.
Slično tome, Simeon Simov sa Univerziteta u Tübingenu smatra da smo svi imali priliku učiti kroz priče koje smo međusobno dijelili.
Za mnoge od nas jedan od najupečatljivijih trenutaka bila je posjeta Galeriji 11/07/95. Dugo smo se zadržavali ispred fotografija, pokušavajući shvatiti ono što su mnogi prvi put vidjeli.
Prizor koji posjetioce dočekuje odmah na ulazu posebno je snažan: zid prekriven fotografijama muškaraca i dječaka ubijenih u genocidu u Srebrenici. Njihova nasmijana ili sasvim obična lica, viđena prije nego što saznate njihovu sudbinu, ostavljaju dubok utisak i određuju način na koji doživljavate cijelu postavku. Istovremeno, podsjećaju na razmjere zločina koji je uslijedio.
Ipak, nisu sve fotografije prikazivale nasilje. Mnoge su bilježile sasvim obične trenutke – dijete koje se igra u travi, plišanog medvjedića na kauču ili prizore svakodnevnog života koji je rat nasilno prekinuo.
Kako je istakla Yoselin, „tiha atmosfera i prigušeno osvjetljenje galerije podsticali su me na dublje razmišljanje. Bilo je gotovo nemoguće proći kroz prostoriju na brzinu, kao što često činim u muzejima, a da se ne suočim sa životima i pričama ljudi iza svake fotografije i videosnimka.“
Galerija nas je podsjetila da se genocid u Srebrenici ne pamti samo po izgubljenim životima, već i po svakodnevici, uspomenama i budućnostima koje su nasilno prekinute.
Dok smo se pripremali za drugi dio Škole u Tuzli i Srebrenici, sa sobom smo ponjelu jednu važnu spoznaju: ova sedmica nije samo prilika da učimo o prošlosti, već i da gradimo znanje, empatiju i međusobne odnose koji su neophodni za stvaranje pravednije budućnosti. Razgovori koje smo vodili pomogli su nam da bolje razumijemo šta se dogodilo u julu 1995. godine, ali i zašto su sjećanje, odgovornost i obrazovanje i danas od presudne važnosti.
Pišu: Elaine Gao i Yoselin Colin