Nakon nekoliko dana provedenih u Sarajevu, gdje smo kroz predavanja i diskusije istraživali istoriju i naslijeđe genocida u Srebrenici, drugi dio Škole za mlade Srebrenica donio nam je iskustvo koje nadilazi učenje. Putujući u Tuzlu i Srebrenicu, imali smo priliku upoznati ljude, institucije i mjesta sjećanja koja i danas oblikuju procese pamćenja, pravde i pomirenja u Bosni i Hercegovini.
Naša prva stanica bio je Identifikacijski projekt Podrinje (PIP) Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) u Tuzli, gdje nas je viša forenzička antropologinja Dragana Vučetić upoznala s dugotrajnim i izuzetno zahtjevnim procesom identifikacije žrtava genocida u Srebrenici. Više od trideset godina nakon genocida, oko 1.000 žrtava još uvijek se vodi kao nestalo, ali potraga se nastavlja. Samo tokom 2026. godine pronađeni su i identificirani posmrtni ostaci deset novih žrtava.
„Najviše me se dojmila posvećenost forenzičkih timova“, podijelila je Yoselin Colin, studentica završne godine Univerziteta Yale. „Njihov posao je emocionalno izuzetno težak. Iskopavaju moguće masovne grobnice, upoređuju DNK uzorke i pokušavaju rekonstruirati nečiji život iz fragmenata kostiju. Posebno mi je bilo zanimljivo saznati da, kako se krajolik tokom godina mijenja, istražitelji danas često moraju koristiti satelitske snimke i sama arheološka iskopavanja kako bi utvrdili gdje su se nekada nalazile grobnice. Iako je to izuzetno zahtjevan posao, naročito kada potraga ne urodi rezultatima, svaka pronađena grobnica i svaka identifikacija porodicama pruža priliku da svoje najmilije konačno dostojanstveno sahrane.“
Ono što je većini nas ostalo posebno urezano u sjećanje bila je atmosfera u prostorijama ICMPa – tišina, ozbiljnost rada koji se tamo obavlja i spoznaja da posmrtni ostaci pred nama predstavljaju stvarne ljude, njihove porodice, uspomene i živote nasilno prekinute. Vidjeti materijalne dokaze genocida – fragmente kostiju i odjeće pronađene u masovnim grobnicama – bilo je ključno za razumijevanje dugoročnih posljedica genocida u Srebrenici.
Emocionalna težina ove posjete pratila nas je i na putu prema Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima. Usput smo prolazili pored spomen-obilježja posvećenih srpskim žrtvama, što nas je podsjetilo da je krajolik Bosne i Hercegovine i danas obilježen različitim narativima o stradanju i kulturi sjećanja. Ovdje se sjećanje ne samo čuva, nego se o njemu neprestano pregovara i raspravlja.
U Memorijalnom centru položili smo cvijeće u znak sjećanja na sve žrtve genocida u Srebrenici. Dok smo napuštali mezarje, stigao je kamion koji je prevozio tabute deset novoidentificiranih žrtava. Posmatrati porodice kako se okupljaju na molitvi i odavanju počasti pokazalo nam je da je Srebrenica i danas mjesto trajne tuge i neprekidnog procesa žalovanja.
U nekadašnjoj bazi Ujedinjenih nacija obišli smo stalnu postavku muzeja i slušali svjedočenja preživjelih. Brojevi i statistike ustupili su mjesto pojedinačnim ljudskim pričama, a razmjere genocida više nije bilo moguće odvojiti od sudbina ljudi koji su ga preživjeli ili u njemu izgubili svoje najmilije.
Za Basa de Wita, studenta master studija na Univerzitetu u Groningenu, jedan trenutak posebno se izdvojio:
„Izložba i vodič duboko su me dirnuli, ali ono što mi je najviše ostalo u sjećanju bile su poruke na holandskom jeziku koje su još uvijek vidljive na zidovima baze. Razmišljao sam o mladim holandskim vojnicima, od kojih su mnogi i sami bili gotovo dječaci, i pitao se kako su se nosili s gotovo nemogućom odgovornošću da zaštite oko 25.000 Bošnjaka, iako su bili brojčano nadjačani i slabo naoružani. Istovremeno sam razmišljao i o tome kako su ih u tim posljednjim danima doživljavali ljudi koji su od njih tražili zaštitu. Kada sam izašao iz kompleksa na sunce, osjećao sam toplinu, ali istovremeno i neku unutrašnju hladnoću. Ipak, zahvalan sam što sam posjetio Memorijalni centar. Kao Holanđanin osjećam odgovornost da pamtim, a nakon ovog iskustva znam da ću to činiti do kraja života.“
Narednog dana susreli smo se s Majkama Srebrenice. Njihova spremnost da podijele svoja iskustva ostavila je dubok trag na sve nas. Slušati ih kako govore o nezamislivim gubicima, ali i o snazi koju su pronašle da nastave živjeti, bilo je jedno od najpotresnijih iskustava cijelog programa.
Posjetili smo i Kuću dobrih tonova, organizaciju koja kroz muziku i druge kreativne aktivnosti okuplja djecu različitih etničkih pripadnosti. U gradu koji je često definisan svojom prošlošću, ova organizacija predstavlja nadu za budućnost stvarajući prostor u kojem mladi mogu graditi prijateljstva koja nadilaze etničke podjele.
Eloise Burton Carter, studentica postdiplomskog studija na Univerzitetu Sussex, posebno je istakla značaj ove posjete: „Nakon emocionalno izuzetno teške sedmice u kojoj smo učili o genocidu u Srebrenici i njegovim dugotrajnim posljedicama koje se osjećaju kroz generacije, bilo mi je posebno važno vidjeti i pozitivne inicijative koje danas postoje u Srebrenici i njenoj okolini. Inspirisale su me priče o djeci koja se povezuju kroz muziku i radost zajedničkog stvaranja te o tome kako ta iskustva mogu oblikovati njihove živote i u odrasloj dobi.“
Susreti s predstavnicima terenskog ureda Misije OSCE-a u Srebrenici i organizacije MFS EMMAUS dodatno su proširili naše razumijevanje postkonfliktnog oporavka. Dok jedna organizacija radi na jačanju demokratskih institucija i zaštiti ljudskih prava, druga pruža direktnu podršku najugroženijim članovima lokalne zajednice kroz programe za djecu poput Internatskog smještaja i starije osobe, poput doma za stare „Hatidža Mehmedović“.
Jedno od najsnažnijih iskustava tokom sedmice bilo je pješačenje posljednjih nekoliko kilometara Marša mira, koji prati dio puta kojim su hiljade muslimanskih muškaraca i dječaka pokušale pobjeći od genocida u julu 1995. godine. Iako smo učestvovali samo u završnoj dionici, mnogi od nas osjećali su duboku poniznost. Kao međunarodni učesnici bili smo svjesni da je Marš mira prije svega čin sjećanja za preživjele i porodice žrtava. Upravo osjećaj da smo na neki način posmatrači dodatno je produbio naše razumijevanje boli ljudi oko nas i podsjetio nas koliko je važno kulturi sjećanja pristupati s poštovanjem i poniznošću. Mnoge od nas ovo je iskustvo motivisalo da jednog dana pređemo cijelu stazu dugu oko 100 kilometara.
O tim osjećajima nastavili smo razmišljati i tokom obiljažavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici. Posmatrati hiljade ljudi okupljenih kako odaju počast žrtvama i prisustvuju dženazi novoidentificiranih posmrtnih ostataka pokazalo nam je da sjećanje nije vezano samo za prošlost, već i danas oblikuje sadašnjost.
Naš učesnik Amar iz Sarajeva posebno je izdvojio jedan trenutak: „Na početku komemoracije vrijeme je bilo prelijepo – vedro nebo i sunce. Nekako mi je djelovalo neusklađeno s težinom tog dana. Međutim, neposredno prije ukopa nebo se naoblačilo, a gotovo odmah nakon što su tabuti spušteni u zemlju počela je padati kiša.“
Amar nam je objasnio i jedno vjerovanje prisutno među mnogim Bošnjacima – da kiša koja padne nakon dove znači da je molitva uslišena. Za njega je upravo zato kiša predstavljala simboličan i gotovo poetski završetak komemoracije.
Nakon komemoracije naša grupa učestvovala je u čišćenju mezarja. Iako se radilo o jednostavnom gestu, mnogima od nas pružio je osjećaj svrhe nakon što smo veći dio dana proveli posmatrajući tuđu bol. Za Liannu Leung, studenticu završne godine Univerziteta Stanford, ovaj trenutak bio je posebno značajan:
„Bila sam zaista zahvalna što sam imala priliku pomoći u čišćenju mezarja. Tokom komemoracije, kao i mnogi drugi, osjećala sam se pomalo nemoćno, posmatrajući tugu drugih bez mogućnosti da im na bilo koji način pomognem. Iako je riječ o malom gestu, mogućnost da učinim nešto konkretno – da doprinesem uređenju mjesta na kojem počivaju brojne žrtve – pomogla mi je da pronađem osjećaj povezanosti i svrhe.“
Kasnije smo posjetili izložbu portreta Majki Srebrenice izrađenih tehnikom ugljena. Za Yoselin su ovi portreti nosili posebnu simboliku:
„Dok sam gledala u oči svake od ovih žena, imala sam osjećaj da mogu naslutiti teret svega što su preživjele. Čitajući njihove priče, bilo je nemoguće posmatrati ih samo kao preživjele genocida. One su majke, kćerke, komšinice i žene čiji su životi zauvijek promijenjeni nasiljem. Svaka od njih preživjela je rat, ali je izgubila bezbroj voljenih osoba. Ova izložba podsjetila me da, iako je rat u Bosni i Hercegovini završen prije nekoliko decenija, njegove posljedice i dalje oblikuju svakodnevni život ljudi koji su ga doživjeli. Zbog toga sjećanje nije samo čin odavanja počasti prošlosti, već i priznanje snage potrebne da se s tim teretom nastavi živjeti.“
Naša posljednja posjeta bila je susret s Enverom Šečićem, preživjelim učesnikom Marša smrti. Njegovo svjedočenje i odgovori na naša pitanja još jednom su nas podsjetili da istorija nastavlja živjeti kroz ljude koji su je lično iskusili. Slušati ih istovremeno je velika privilegija i velika odgovornost.
Uprkos teškim temama i emocionalno zahtjevnim posjetama, bilo je i mnogo trenutaka radosti. Zajednički obroci s lokalnim stanovništvom, kasnovečernji razgovori, partije karata, teniski mečevi i brojni razgovori s ostalim učesnicima postali su jednako važan dio našeg iskustva učenja.
Lejla, učesnica bosansko-američkog porijekla, prisjetila se jednog neočekivanog susreta: „Tokom boravka u kampu upoznala sam vlasnika Hamada. Sjedili smo zajedno za stolom ispod drveća i razgovarali. Nisam očekivala da će upravo taj razgovor postati jedan od najvažnijih trenutaka mog boravka, ali danas sam na njemu iskreno zahvalna. Čuti njegovu životnu priču i provesti vrijeme s njim učinilo je cijelo ovo iskustvo još vrijednijim. Upravo ovakvi trenuci održavaju živom ideju mira i ljudske povezanosti.“
Drugi dio Škole za mlade Srebrenica promijenio je naš pogled – od učenja o genocidu do svjedočenja njegovim trajnim ljudskim posljedicama. Vrijeme provedeno u Tuzli i Srebrenici podsjetilo nas je da je obrazovanje tek početak. Istinsko razumijevanje dolazi kroz slušanje, svjedočenje i preuzimanje odgovornosti da ove priče prenosimo dalje.
Pišu: Bas de Wit i Yoselin Colin