„Šta je jednu mladu Meksikanku dovelo u ovaj dio svijeta?” To su me, s blagom radoznalošću, pitale dvije žene i jedna djevojčica dok sam stajala u redu za ukrcavanje na let iz Grčke za Sarajevo. Primijetile su moj meksički pasoš i nisu mogle odoljeti da ne pitaju. Nisam imala uvježban odgovor. Iskreno sam im rekla da sam odavno željela posjetiti ove krajeve jer mi se njihova kultura i istorija čine izuzetno bogatim i raznolikim. Njihova toplina, naš usputni razgovor i lakoća ovog razgovora su mi na neki način pokazali šta me očekuje i koliko su važni sami susreti, a ne plan putovanja.
Prije nego što nastavim, dužna sam vam napomenu. Ovaj blog pišem godinu dana kasnije, u junu 2026., osvrćući se na putovanje iz juna 2025. Pišem s dubokim poštovanjem, ne s namjerom da romantizujem Bosnu i Hercegovinu, niti da “ispričam” njenu priču. Nisam stručnjakinja i ne namjeravam to postati ovim tekstom. Ono u šta zaista vjerujem jeste snaga pripovijedanja i dijeljenja iskustava, posebno kada je riječ o sjećanju i otpornosti. Moje putovanje na Balkan bila je lična odluka, a ne istraživački ili profesionalni poduhvat i pomoglo mi je da bolje razumijem ovu zemlju.
Nešto o meni: meksička sam advokatica koja radi u oblasti međunarodnog prava. Bosnu i Hercegovinu prvi put sam upoznala kroz međunarodno pravo i književnost, jer obje oblasti me mnogo zanimaju. Za rad Centra za postkonfliktna istraživanja sam saznala preko pripravnice u mojoj firmi, Miriam, danas prijateljice sa sličnim interesovanjima u međunarodnom pravu, koja mi je jednom poklonila cvijet Srebrenice. Misija Centra mi se odmah dopala, posebno njihova posvećenost mirovnom obrazovanju kao alatu za angažovanje mladih i podsticanje međukulturnog razumijevanja.
Moje poznavanje ove zemlje počelo je u učionici. Na kursu javnog međunarodnog prava na fakultetu prvi put sam pročitala presudu Međunarodnog suda pravde u predmetu koji se odnosi na primjenu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore). Kasnije sam joj se ponovo vratila na takmičenju Jessup Moot Court. Riječ je o složenoj presudi, a kada sam je čitala, čitala sam je onako kako to čini student – kao problem koji treba razumjeti. Tek kasnije sam shvatila koliko je toga još ostalo da se nauči izvan onoga što sam pročitala na papiru.
Uz pravo, susrela sam se i sa sasvim drugačijom vrstom svjedočanstva o BiH kroz književnost i to knjige ,,Sigurna zona Goražde” Joea Sacca i ,,Razglednica iz groba” Emira Suljagića. Čitanje presude MSP-a i čitanje ovih knjiga nikako nisu bila ista iskustva. Kada proučavamo sudsku praksu iz drugih jurisdikcija, obično stavljamo naočale “međunarodnog prava” i pokušavamo shvatiti pravila i obrazloženje suda. Sacco i Suljagić, naprotiv, ratu pristupaju iz individualne, svakodnevne perspektive – jedan kao novinar koji je bilježio šta se dešava u Goraždu, drugi kao osoba koja je preživjela genocid. Taj raspon, od pravnog do proživljenog, bio je mjesto na kojem je počelo moje razumijevanje Bosne i Hercegovine, ali mi pomoglo i da bolje preispitam moje razumijevanje.
Zatim je došla i druga strana medalje: samo putovanje. Neću navoditi imena niti dijeliti podatke po kojima bi se neko mogao prepoznati; svaka anegdota ovdje je anonimizirana iz poštovanja prema ljudima koje sam upoznala. Na Balkan sam putovala na odmor, bez akademskog ili profesionalnog cilja. Ipak, kao osoba školovana u oblasti međunarodnog prava i sklona slušanju kada putuje, bilo je neizbježno da ću učiti i da ću dopustiti da moja iskustva preispitaju ono što sam mislila da znam. Tokom dvije sedmice provedene u Bosni, Hrvatskoj i Grčkoj, svakodnevni razgovori i sitni susreti postali su moja prava škola.
Neki trenuci su ostali sa mnom. “Sapunice”, ma koliko to neobično zvučalo, ispostavile su se kao neočekivani mostovi. Meksičke i latinoameričke telenovele stalno su se pojavljivale u usputnim razgovorima, kao zajednički jezik melodrame i morala koji nas je nasmijavao i tjerao da klimamo glavom na iste replike; čak nam se i smisao za humor činio poznatim. Prepoznala sam nešto što dobro znam od kuće: da i Meksikanci i Bosanci imaju običaj da se smiju u lice tuzi, ne da bi je umanjili, nego da bi je lakše nosili. Tako sam i ja dijelila komadić svog svijeta – pomalo o Meksiku, našim tradicijama i načinu na koji njegujemo sjećanje i porodicu. Više puta sam čula rečenicu koja u sebi nosi i bol i nadu u istom dahu: ,,Bilo je tužno, ali ljudi su, bez obzira na nacionalnost ili vjeru, isti.”
Naučila sam i koliko je bitan identitet. U jednoj pravoslavnoj crkvi u Tuzli, ljubazna žena me pitala jesam li pravoslavne vjere; prijateljica je objasnila da sam katolkinja. Kada sam dodala da sam iz Meksika, na njenom licu se pojavio bljesak iznenađenja – mali podsjetnik koliko su nacionalnost i vjera ponekad usko povezane u ljudskim pretpostavkama. Bilo je i lakših, jednako poučnih trenutaka (nisam ni znala da ovo postoji): pogrešno shvaćena riječ o “tuzlanskom statutu” odvela me do Povelje Kulina bana, znamenitog srednjovjekovnog trgovinskog sporazuma između Bosne i Dubrovačke Republike – lekcija o tome kako se priče kroz vijekove prenose i mijenjaju. Tu je bilo i svakodnevno gostoprimstvo: grickalice koje kruže od ruke do ruke, zajedničke pjesme, ples, smijeh, čak i tren jedne svadbe – sve to naučilo me je više nego bilo koji vodič.
Moj posao me je naučio da pažljivo čitam presude i procedure. Kad sam nekada čitala o Dejtonskom sporazumu, pitala sam se je li ono što danas nazivamo “medijacijom” zaista bilo to. Nakon posjete, to pitanje mi je djelovalo manje tehnički, a mnogo više ljudski. Ovdje sjećanje, odgovornost i dijalog nisu apstrakcije – oni su dio svakodnevnog života.
Nisam stručnjakinja. Ali kao neko ko zaista voli međunarodno pravo, i s obzirom na stanje u današnjem svijetu, došla sam do uvjerenja da obični susreti, razgovori i putovanja mogu doprinijeti mirnom suživotu. Dijeleći ovo, moja nada je skromna: da podstaknem druge ljude i druge stručnjake, da preispitaju sopstvenu pravnu perspektivu, naročito kada se suočavaju s temama tako osjetljivim i istorijski teškim kao što je genocid. Na kraju, važno je priznati šta se dogodilo i odabrati da se radi u miru. Iznad svega, riječ je o tome da ostanemo otvoreni, da nastavimo slušati i da budemo spremni preispitati ono što smo mislili da znamo. Bosna je ostala u meni, baš kao što mi je jedna žena koju sam tamo upoznala napisala nakon što sam otišla: ,,Koliko duboko si se sakrila u mom srcu.”
Piše: Sara Contreras