Priča o Centru za postkonfliktna istraživanja (CPI) počela je u Sarajevu, u ljeto 2010. godine. Uz malo resursa i prevazilazeći činjenicu da živimo na suprotnim stranama svijeta, napredak u tehnologiji i globalizaciji opskrbio nas je nekim od naših najmoćnijih alata. Imale smo dva Mac računala i neograničen pristup Skype-u na kojem smo provele bezbroj sati razvijajući projekte, pišući grantove te strateški planirajući kako da CPI postane stvarnost. Nakon osnivanja CPI-a radile smo bez kancelarije i finansija i sa samo nekoliko honorarnih volontera i pripravnika. Naše putovanje je bilo uzbudljivo i teško i stalno se suočavamo sa novim izazovima, barikadama i mogućnostima, ali na kraju se nadamo da naša priča može poslužiti kao primjer da je sve moguće ako slijedite svoju strast, vjerujete u sebe i naporno radite kako biste ostvarili svoje snove. Ljudi nas uvijek pitaju, „Kako ste se vas dvije našle?” i „Šta je pozadina CPI-a?” Stoga smo odlučile objasniti neke od razloga zašto smo izabrale da radimo ovaj posao i kako smo na ovom putu završile zajedno.

Velmina strana priče

Mnogi ljudi se osvrću na doba kada su imali 16 godina i sjećaju se prve vozačke dozvole, prvog zaljubljivanja i srednjoškolskih plesova i zabava. Kada se ja osvrnem na svoj život u 16-oj, obuzeta sam sjećanjima rata. Sjećam se lica izbjeglica, koji su bježali iz istočne Bosne, strašnih priča o silovanju djevojaka i žena, krvavih masakara civila, zvukova minobacača i pucnjave, te nedostataka hrane, vode i struje. Ove godine su postale instrumentalni dio u oblikovanju osobe kakva sam danas i putovanja na koje sam se zaputila kako bih pomogla onima koji su, zajedno są mnom propatili u ovom ratu.

Bila sam posebno inspirirana dr Ericom Markusenom, velikim učenjakom, pedagogom, a najviše od svega, prijateljem. On je vjerovao u mene kada ni sama nisam vjerovala u sebe i zbog njega sam uspjela da steknem povjerenje i snagu koja mi je trebala da nastavim da slijedim svoje snove. Dugi niz godina nakon što sam upoznala dr Markusena, sanjala sam o osnivanju organizacije koja bi se bavila pitanjima održivog mira i pomirenja u BiH. Također sam sanjala da radim nešto što bi ulijevalo nadu i optimizam među mlade u ovoj zemlji i očuvalo sjećanja na rat, a istovremeno gradilo bolje sutra. Trenutno, moja zemlja ne zna usaditi vjerovanje da možete učiniti sve u što zaista posvetite svoj um i srce, niti daje vidljive mogućnosti koje bi mladi mogli slijediti.

Još jedan dio mog života koji je u velikoj mjeri utjecao na mene jeste to što sam, kao novinar, imala priliku da slušam hiljade svjedočenja žrtava i svjedoka. Vidjela sam kako su živjeli, bez ikakve podrške i pomoći i željela sam da im dam glas. Kroz moj rad sa Institutom za ratno i mirnodopsko izvještavanje naučila sam kako da budem poštena, uravnotežena i objektivna. Nikada nisam željela da ograničim sebe i slušam samo jednu stranu priče. Htjela sam da razumijem različite perspektive i iskustva svih strana. Vjerujem da svaka pojedinačna tragedija zaslužuje poštovanje bez obzira sa koje strane dolazi.

Leslie je stigla iz Denvera, Kolorado, u ljeto 2010. godine, kako bi sudjelovala u programu studija u inostranstvu koji sam ja dizajnirala i organizovala. Tokom koordiniranja programa, počela sam da je upoznajem. Bila je tako odgovorna i osjetljiva, a njena samilost i suosjećanje za patnju ove zemlje me veoma pogodila. Imala je sposobnost da se poveže sa žrtvama, iako ne govori naš jezik. Imala je toliko energije, motivacije i strasti kako bi promijenila živote ljudi. Kao najveći od svih kvaliteta, ona je bila u stanju da analizira i pristupi najtežim pitanjima i temama sa osjetljivošću i objektivnošću. Činjenica da je ona bila spremna da radi sa mnom volonterski na toliko različitih stvari pokazala mi je da možemo pretvoriti ovaj san u stvarnost.

Nakon što se vratila u SAD, nastavile smo avanturu kroz pisanje projekata i grantova, te razvijanje strategija i planova za našu novu organizaciju kojoj smo tek trebale dati ime, preko Skype-a. Radile smo skoro svaki dan, godinu dana dok je Leslie završavala fakultet, a ja radila puno radno vrijeme kao novinar, istraživač i filmski producent. Sjećam se da smo jednom radile preko Skype-a skoro 19 sati bez prestanka. Mogla sam nazvati Leslie u bilo koje doba dana ili noći i ona bi se javila. Ona je uvijek bila tu za mene kad mi je trebala. Zašto je za mene bilo tako važno to što sam upoznala Leslie? Jer se njen optimistični pristup životu i njen „Da, mi možemo!” stav rijetko sreće u ovoj zemlji i prilično je zarazan. Ona vjeruje u mene 100% i to me je poguralo naprijed da počnem stvarati organizaciju o kojoj sam uvijek sanjala.

Lesliena strana priče

Od kako znam za sebe imala sam san o Africi i 2007. godine sam imala priliku da putujem u Nairobi, Keniju, gdje sam radila u siromašnim dijelovima Kibere i Matumbe i imala mogućnost da se uključim u razne razvojne i projekte izgradnje mira. Bila sam duboko dirnuta ljudima koje sam srela, a posebno ženom i djecom sa kojima sam imala priliku raditi. Bila sam inspirisana programima koji imaju za cilj da pruže djeci obrazovanje i vještine potrebne da izađu iz siromaštva i daju im priliku da uspiju u životu izvan tih siromašnih kvartova. Također su me duboko pogodile i inspirisale žene koje su bile žrtve rata i siromaštva, od kojih su mnoge pobjegle u Keniju iz Ruande, Sudana, Demokratske Republike Kongo i Somalije. Ove žene su izgubile muževe, djecu i članove porodica kroz nezamislivo nasilje i zlo, ali uprkos proživljenim tragedijama, traumama i zlostavljanjima, one rade da bi stvorile novi život za sebe. U Keniji su mi ljudi pokazali pravu otpornost ljudskog stanja i snagu ljudske duše. Dali su mi snagu i pomogli mi da pronađem istinski poziv i strast. Tada sam znala da želim posvetiti svoj život onima koji su bili žrtve okolnosti i koji, ako im se da mogućnost da rastu iznad tih okolnosti, bi to koristili da naprave velike stvari. Kada sam se vratila kući, fokusirala sam svoje napore i obrazovanje na pomoć onima koji su pogođeni ratom, genocidom i siromaštvom. Prateći ovaj put, stekla sam veliki interes za zemlje gdje je potrebna transformacija sukoba i gdje su pomirenje, postkonfliktni razvoj i izgradnja mira u toku. Ti interesi su me na kraju doveli u BiH i do Velme.

Kad sam u ljeto 2010. godine upoznala Velmu, odmah sam znala da postoji nešto posebno u vezi nje. Bilo je nešto tako snažno u njenom duhu i ja to mogu opisati samo kao svjetlo koje privlači sve one koji su oko nje. Imala je toliko znanja o istoriji regije, kao i poteškoćama i izazovima sa kojima se BiH suočava. Radila je na toliko značajnih projekata, često i besplatno, i mogla sam vidjeti da su joj motivi čisti i da je njena strast to što je vodi naprijed. Ona me je inspirisala i znala sam da ću promijeniti svoj život zauvijek. Počele smo provoditi sve više vremena zajedno, ponekad satima sjedeći na kraju, zapisujući ideje i govore o idejama koje smo imale za izgradnju mira i pomirenja u regiji. Na kraju smo dobile priliku da organizujemo konferenciju koja je okupila međunarodne i bosanske studente u cijeloj zemlji kako bi razgovarali o pitanjima vezanim za genocid i zatvaranje u logorima. I pored minimalne finansijske i logističke podrške, konferencija je bila veliki uspjeh i tada smo shvatile da smo sjajan tim. Iako smo došle iz tako različitih sredina i dijelova svijeta, dijelile smo viziju i duboku strast za naš rad koji je stvorio neraskidivu vezu između nas.

Kada sam napustila Sarajevo, Velma i ja smo nastavile da radimo svakodnevno. Nisam mogla da ne postanem potpuno posvećena našim naizgled ludim snovima i idejama za budućnost, te sam donijela odluku da se trajno vratim u BiH, kako bi Velma i ja mogle nastaviti naš san na puno radno vrijeme. Nakon godinu dana prilagođavanja naših života osmosatnoj vremenskoj razlici i rada isključivo putem Skype-a i e-maila, magistrirala sam i krenula u početak novog života u Sarajevu. Znala sam da je to rizik i da odustajem od svega na što sam navikla, ali to je bila najbolja odluka u mom životu, a mi i dalje rastemo jači svaki dan.